Vivek Chibber, Klasna matrica (2. dio)

['Uvod', str. 3-8.]

Zbog toga su za globalnu ljevicu osnovni elementi teorije do 1960-ih postali neka vrsta zdravog razuma. A eksplozija Nove ljevice na kraju desetljeća samo je udahnula nov život u teoriju, proširujući njen doseg po prvi puta duboko u akademiju. Sve je ovo veoma dobro poznato. Također je široko priznato da kako je ljevica 70-ih počela slabjeti i potom se povlačiti tako je time izazvala intelektualnu krizu. Međutim, dok se činilo da se Marxova teorija podudara s rastom klasnih kretanja i prijetnjama kapitalističkoj vladavini, stabilizacija sustava u posljednjem dijelu stoljeća, navala neoliberalne hegemonije, pripitomljenje organizirane ljevice i dezintegracija sovjetskog bloka gurali su u suprotnome smjeru. Svi ovi razvoji ne samo da su bili suprotni predviđanjima teorije nego se, što je važnije, i teorija činila loše opskrbljenom za njihovo objašnjenje. Anomalije nije bilo teško primijetiti - ako je radnička klasa trebala biti grobar kapitalizma, kako je onda njegov uspon, koji se činio neminovnim u ranim desetljećima stoljeća, bio zaustavljen sredinom stoljeća? I malo nakon toga, kako su i zašto toliki radnici šutke pristali na Reagana i Thatcher, koji su tako očito bili posvećeni interesima elite? Zašto su radnici bili tako privučeni rasističkim i ksenofobnim ideologijama kada se pretpostavljalo da će se ujediniti oko svojih zajedničkih interesa? Tradicionalno je ljevičarsko razumijevanje klase sve više došlo u sumnju, a sumnje su prodrle dublje no ikada i u srž teorije. One su počele s Marxovim očekivanjima vezanim uz klasnu formaciju - to jest, uz proces kojim se akteri angažiraju u kolektivnim djelovanjima oko svojih ekonomskih interesa. Marx je čuveno opisao dva momenta prelaska iz ‘klase po sebi’ u ‘klasu za sebe’. Njegova je teorija implicirala gladak, čak neizbježan proces kojim bi se ljudi iste strukturne lokacije okupili i borili za svoje zajedničke interese. Ovaj jasan determinizam kod klasne strukture sada se [4] počeo gledati kao slaba točka teorije. Klase bi moglo biti lako definirati i čak ih strukturno locirati kao ekonomske aktere - kao ‘klase na papiru’, rečeno Bourdieuovom terminologijom.[f1] No, nije bilo razloga misliti da će se one nužno skrutiti kao politički entiteti. Marx je jako podcijenio kontingentnost ovog procesa i zbog toga nikada nije adekvatno promislio mehanizme koji zapravo vode transformaciju klasnih struktura u klasnu borbu. Koji su bili mehanizmi koje je izostavio? Jedan koji se veoma brzo istaknuo bila je kultura. Marxova je teorija počivala na dvjema pretpostavkama: prvo, da klasna lokacija akterā stvara skup materijalnih interesa, i, drugo, da će ti interesi potaknuti političku strategiju akterā. No, čak i ako je prva tvrdnja bila istinita, druga je izazvala mnoštvo problema. Glavni među njima bio je taj da su akteri interese morali uvidjeti na pravi način kako bi ovi služili kao motiv za djelovanje. Ali ovaj proces - uviđanja i razumijevanja svojih materijalnih interesa - nužno je bio posredovan simboličkim univerzumom kojeg su akteri nastavali. Klasni bi interesi postali politički djelotvorni samo ako bi prethodno bili prevedeni u prikladne kulturne kodove. Ovaj je argument bio prvi korak u onome što je postalo poznato kao ‘kulturni obrat’. On je u društvenoj analizi inicirao tektonski pomak prema važnoj ulozi ideja i značenja u oblikovanju klasa te kasnije u društvenim odnosima općenito. Rezultat je u prvim godinama bio vrlo uzbudljiv. Empirijski je izazov bio taj da se prati bezbroj puteva kojima su radnici fenomenološki percipirali sirove empirijske činjenice eksploatacije i dominacije. Nijedan povijesnoistraživački rad nije ovoj agendi služio kao primjer jasnije i briljantnije od djela Stvaranje engleske radničke klase Edwarda Thompsona.[f2] Thompsonova je knjiga jednim svojim dijelom bila iskapanje - kako je objasnio, projekt oporavka običnih radnika [5] ‘od golemog podcjenjivanja budućih naraštaja.’[f3] No, što je važnije, činilo se da će njome uspjeti riješiti analitičku dilemu - objasniti mehanizme koji sadržavaju poveznicu između ekonomskih interesa i društvenog djelovanja. Za nastajuću Novu ljevicu u 1960-ima i 1970-ima, istraživanje popularne kulture - oblikovanja klasne svijesti - bilo je uzbudljivo jer bi otključalo tajnu klasnog oblikovanja. Ova je verzija kulturnog obrata u mnogim aspektima bila inovacija unutar tradicionalnog marksizma. Ona je kulturu uzela kao mehanizam koji je pomogao u objašnjavanju promjenjivosti klasnog oblikovanja. Međutim, ona nije dovela u pitanje osnovnu cjelovitost klasne strukture u ekonomiji i nije propitivala generira li uistinu ta struktura klasne interese. Ono što je kultura učinila jest to da je omogućila, ili, u drugim slučajevima, blokirala, prijevod tih ekonomskih interesa na način koji se poklapao s emocionalnim univerzumom akterā. Kad joj je uloga bila pozitivna, kultura je stvorila svjesnost o nečijem mjestu u klasnoj strukturi i interesima koji se iz njega izvode. Kad je bila negativna, zaustavljala je oblikovanje ove svjesnosti olakšavajući, umjesto toga, integraciju radničke klase u ekonomski sustav. Zaista, rani radovi marksističkog tabora, koji su kasnije štovani kao preteče kulturnog obrata, nikada nisu propitivali realnost klasne strukture ili interesa koje je stvarala. Međutim, implikacije su se uskoro prelile u promišljanje same klasne strukture. Jednom kada se priznalo da je kultura posredovala pri utjecaju interesā na politiku, prirodno se javilo pitanje, zašto samo na politiku? Ako njihova ideologija, religija ili jezik posreduju pri političkim izborima koje čine, zašto također ne bi filtrirali način kojim akteri razumiju svoje ekonomske izbore? Ljudi ne dijele svoje vrijeme na bavljenje ekonomijom tijekom jednog dijela dana, kada bi kultura bila zabranjena, i na političke aktivnosti tijekom njegovog ostatka, kada bi kulturi bilo dopušteno [6] slobodno lutati. Ali, naravno, upravo je to ono što je klasična marksistička metafora baze i nadgradnje pretpostavljala. Baza se odnosila na ekonomski temelj društva - njegovu klasnu strukturu - dok je nadgradnja bila domena politike, kulture, prava i sl. Model je dijelio društvo na dva dijela, a dio u kojem se nalazila klasna struktura proglašen je zonom slobodnom od kulture. Klasna je teorija morala prepoznati da je konstelacija značenja - ono kako akteri subjektivno tumače vlastite situacije - bila uključena u svaku vrstu društvenog djelovanja i, stoga, u svaku društvenu strukturu, uključujući klasu. Jednom kada je unesen u razmatranje klasne strukture, implikacije kulturnog obrata bile su duboke. U njegovoj najranijoj fazi, istraživači su pretpostavili da su Marxovi argumenti o ekonomskoj strukturi u osnovi opravdani; problem se nalazio u njegovom navodnom determinizmu o tome kako je struktura povezana s političkim djelovanjem. Sada je destabilizirajući učinak kulture proširen na samu klasnu strukturu. Tri promjene u promišljanju strukture bile su posebno značajne. Prva se promjena nalazila u predloženom odnosu između klasne strukture i interesā. Klasična je teorija pretpostavila da postoji stabilan odnos između klase kao strukture i materijalnih interesa koje ova stvara. Cijela premisa klasne analize bila je ta da je moguće predvidjeti ekonomske strategije aktera na temelju njihove lokacije u strukturi. Međutim, uvođenje kulture sada je potkopalo poimanje da strukture mogu biti poistovjećene sa stabilnim skupom interesa. Kao što je Patrick Joyce, jedan od vodećih teoretičara kulturnog obrata, tvrdio, ‘interesi u ekonomskim uvjetima radnikā nisu nekako zadani, nego se stvaraju djelovanjem društvenih identiteta.’[f4] Kada su klasični marksisti pretpostavljali da će ekonomski uvjeti radnike natjerati u revolucionarno djelovanje, smatrali su da ja identitet radnika efekt njihove klasne pozicije. Joyce izražava široko [7] raširen stav u kojem se tvrdi da se uzročni lanac kreće u suprotnome smjeru - akteri razumijevaju svoje mjesto u strukturi kroz prizmu svojih unaprijed zadanih identiteta. Nadalje, kultura stvara nesvedivu kontingenciju u tome kako strukture potiču djelovanje. Opet iz Joycea, ‘ekonomski odnosi, koliko god izrabljivački, (...) pokazuju se ljudima na bezbrojne načine, i uvjetovani su kulturom i okolnostima.’ Ista strukturna lokacija može, dakle, potaknuti veoma različite oblike društvenog djelovanja ovisno o tome kako lokalne konstelacije značenja oblikuju način na koji ljudi doživljavaju svoje djelovanje. Ako je tome tako, ne postoji ravna linija koja vodi od jednog do drugog. Joyce zaključuje da čim se prepozna središnje mjesto značenja, ‘sam se govor o interesima ruši.’[f5] No, ako su interesi koje stvara klasna struktura tako snažno pod utjecajem kulture, zašto onda isto ne vrijedi i za samu strukturu? Ovdje se nalazila druga velika promjena. Jednom kad se predložilo da kultura oblikuje način kojim akteri doživljavaju svoje mjesto u strukturi, ostao je mali korak do zaključka da je sama struktura proizvod kulture. Clifford Geertz je ponudio heuristiku koja je artikulirala intuicije mnogih teoretičara o ovoj temi. U svom slavljenom eseju ‘Bilješke o javanskoj borbi pijetlova’, Geertz je sugerirao da je u popularnoj igri međuigra uloga neka vrsta društvene strukture.[f6] Sudionici jedni prema drugima stoje u posebnim odnosima, a njihov obrazac interakcije vođen je skupom pravila - velikim dijelom poput odnosā u klasnoj strukturi. Ali u slučaju borbe pijetlova, kako bi sudionici ispravno igrali ulogu unutar strukture, prvo moraju naučiti ono što ova od njih traži. Njihova socijalizacija u prikladnu vrijednosnu orijentaciju preduvjet je da struktura uopće bude održiva. Ljudi ne mogu samo biti smješteni neposredno jedni do drugih s očekivanjem da će se međusobno odnositi onako kako njihove uloge traže. Prvo trebaju naučiti pravila. Trebaju razumjeti što znači biti [8] sudionikom igre. Stvaranje značenja, dakle, treba biti uzeto kao preduvjet za bilo kakvo sudjelovanje ljudi u strukturi. Međutim, ako je zaista tako, onda se kulturu opet ne može smatrati posljedicom strukture, nego njezinim uzročnim prethodnikom. Jednom kada je kultura zauzela svoje mjesto kao osnova društvene strukture, prirodno je došlo do skepticizma prema teorijama koje pretendiraju na univerzalan doseg - ili ‘velikim narativima, rečeno tada preferiranim žargonom. Budući da se kulture regionalno razlikuju, oblici društvenog djelovanja koje one stvaraju također će se razlikovati. Akteri će biti motivirani različitim vrijednostima i željama, tumačit će svoje okolnosti na veoma diferencirane načine i zaposjedati veoma raznolike socijalne identitete. No, varijacije se protežu i kroz same raznolike kulture. Kakva god da je njihova normativna socijalizacija, akteri ju, zato što naprosto ne mogu, nikada neće slijepo slijediti poput nekakva nacrta. Oni neprestano trebaju stvaralački modificirati norme koje su ih učili dok pokušavaju shvatiti kako se te norme primjenjuju u specifičnim situacijama u kojima se nalaze. S obzirom da se ovi bezbrojni činovi reinterpretiranja događaju lokalno i da su nepredvidivi, točan način na koji će kulturni okvir stvoriti društveno djelovanje ne može biti uzet zdravo za gotovo. On je kontingentan problem koji se treba razotkriti empirijskim istraživanjem, a ne biti prejudiciran na način parsonovskog funkcionalizma. Razumijevanje toga kako društveni kontekst potiče djelovanje zahtijeva, stoga, da se oslobodimo univerzalizirajućih generalizacija i da, umjesto toga, pratimo specifičan kontekst - lokalno mjesto - u kojemu se djelovanje događa.

[f1] Pierre Bourdieu, “The Social Space and the Genesis of Groups,” Theory and Society 14 (1985): 723–744.

[f2] E. P. Thompson, The Making of the English Working Class (New York: Pantheon, 1964).

[f3] Thompson, The Making, 12.

[f4] Patrick Joyce, Visions of the People (Cambridge: Cambridge University Press, 1994), 16.

[f5] Joyce, Visions of the People, 16.

[f6] Clifford Geertz, “Deep Play: Notes on a Javanese Cockfight,” in The Interpretation of Cultures, 3rd ed. (New York: Basic Books, 2000), 435–474.

Izvornik: Vivek Chibber, The Class Matrix. Social Theory after the Cultural Turn, Harvard University Press, Cambridge (MA) i London, 2022.

Preveo Matej Čolig