Jednom sam, bio sam dječak
i ptica je zazvala moje ime,
izašao na otvorena polja
na rub svoga grada i otvorio
svoje oči gorućem nebu
i čuo u zemlji što se okretala
velik jecaj mrtvih
dok su se vraćali u život.
Uzviknuo sam nekoliko riječi
koje sam znao, vlastito ime i ime
zemlje, i čineći to
zauvijek kupio zemlju.
Bilo je ljeto. Stabla su se zazelenila.
Divlje trave narasle su mi do struka
i gdje god bih se okrenuo otvorio bih
srca sjemenki, ali ipak
nije bilo ranjavanja, nije bilo
protivljenja što sam ondje,
kao što ću kasnije slušati, jer ja
nisam došao u ljudskom
obličju. Volio sam svijet
koji me toliko volio i razmišljao sam
tada, u dug sumrak skrećući
prema kući, da što ću duže živjeti
to će više ova ljubav rasti
i postat ću Princ Zemlje
jednog dana, visok i vitak, kročeći
sȃm ispod svog neba koje dopušta
kišnim vjetrovima da mi usrećuju kosu
ili suzama snijega da draguljima kite čelo
i ruke. Prije no što sam navršio 16,
ta su polja nestala, stabla
su srušena jaukom koji ništa nije
zaustavio. Ribnjak, lug, livade
bez cesta između grada i grada,
sve je nestalo. A ja sam hodao dalje
u mraku bez zvijezda gdje ništa
nije izgovaralo moje ime. Baš sam tada
postao čovjek, težak, razbijen
u zemlju i onaj koji razbija zemlju
tako da sve upropaštene vode
i mliječna pjena mlinova mogu
poteći natrag morima od kojih su pobjegli.
Da, postao sam čovjek koji se prodao
ruku po ruku, sat po sat, ime
po izgubljeno ime sve dok ništa nije
ostalo za prodati, ništa za kupiti.
U: Philip Levine, The Simple Truth, Alfred A. Knopf, New York, 2005., prev. Matej Čolig
Comments