Marcel Proust: Iz 'O čitanju'

Vjerojatno ne postoje dani našeg djetinjstva koje smo proživjeli jednako ispunjeno kao dane koje smo ostavili iza sebe misleći da ih uopće nismo proživjeli: dani koje smo proveli s najdražom knjigom. Sve što je ispunjavalo dane drugih, tako se čini, no što smo izbjegavali kao proste zapreke svetom užitku - igra zbog koje nas je prijatelj potražio baš na najzanimljivijem ulomku; dosadna pčela ili sunčeva zraka koje su nas natjerale da dignemo pogled s knjige ili promijenimo položaj; slatkiš kojega smo morali ponijeti ali kojega smo nedirnutog ostavili pored sebe na klupi dok nam je iznad glave na plavome nebu sunce slabjelo; večera zbog koje smo se morali vratiti kući, tijekom koje nismo ni o čemu mislili osim o odlasku na kat i dovršavanju, čim završimo s večerom, prekinutog poglavlja - naše nas je čitanje trebalo spriječiti u doživljavanju svega toga kao ničega višeg od nametljivih zahtjeva, ali, suprotno tome, ono nam je urezalo tako sretna sjećanja na te stvari (sjećanja nama sada mnogo vrjednija od onoga što smo tada sa strašću čitali) da ako se dogodi da danas listamo stranice tih knjiga iz prošlosti, to činimo kao s jedinim kalendarima koje imamo sačuvane iz prošlih dana, s nadom da ćemo na njihovim stranicama reflektirane vidjeti kuće i jezera koja više ne postoje.

U: Marcel Proust i John Ruskin, On Reading, prev. Matej Čolig (Hesperus Press Ltd., Chatham, 2011.)