Karl Ove Knausgård: Psi

Psi me nikad nisu zanimali, možda zato što nismo imali psa dok sam odrastao i zato što sam se bojao onih koji su tad živjeli u susjedstvu, čak i Alexa, dobroćudnog i milog zlatnog retrivera kojega su Kanestrømovi imali i koji je slijedio svu djecu iz obitelji kad je morao, ali je očito najviše volio oca, kojega sam vidio da često gleda privrženo i s iščekivanjem, mašući repom. Problem je bio kad bih nabasao na njega sȃm jer tad bi lajao na mene, a s lajanjem se nisam mogao nositi, ono je nadjačalo sve što sam znao o njegovoj naravi, i ostao bih stajati kao ukopan na šljunčanoj stazi pred kućom i ne bih mogao proći pokraj njega i pozvoniti na vrata. Dag Lothar bi me često tako zatekao, kako ukipljeno stojim pred njegovom kućom dok taj dobri pas laje na mene. Nije pomagalo to što sam mu kao čovjek bio intelektualno a vjerojatno i emocionalno nadmoćan, da znam čitati i pisati, crtati i slikati, zavezati cipele, namazati maslac na kruh, kupiti slatkiše u trgovini i sȃm se voziti autobusom, jer glasni, agresivno monotoni zvukovi koje je ispuštao nadjačavali su sve to; kad sam stajao pred njima, samo su oni bili važni. Pseći je lavež bio poput kakvog zakona, označavao je granicu koju nisam mogao prijeći, a povukao ju je pas. Srodnost sa zakonima mojega oca bila je očita, jer osjećaji koje je njegov povišen glas budio u meni, svi povezani s paraliziranošću i nemogućnošću djelovanja, tom ukipljenošću od straha, bili su isti kao oni koje je budio lavež psa. Prkositi zakonu bilo je ne samo nezamislivo nego i nemoguće. To me činilo podanikom, znao sam to već tada, da imam podaničke crte karaktera, i više je od ičega to obojilo četrdeset godina koje sam proživio otad. Podanik radi ono što treba, iz straha od posljedica, što je u mojem slučaju značilo strah od bijesa i povišenih glasova. Iako sam gravitirao prema mjestima gdje se bijes i povišeni glasovi smatraju nesofisticiranima, prvo fakultetu, a onda književnom establišmentu, ipak sam radio sve što sam trebao, jer uvijek sam u sebi nosio strah od te pseće agresivnosti, i ako bi se ona pojavila, recimo u obliku bijesnog vozača auta ili bijesne djevojke, svaki sam put pognuo glavu i ostao paraliziran. Jedino mjesto gdje sam tomu prkosio jest književnost. Ponekad mislim da književnost tomu i služi, da je književnost mjesto gdje se čovjek može razmahati bez straha od očevih i psećih zakona. Da je književnost arena kukavica, koloseum uplašenih, da su pisci svojevrsni gladijatori jada, koji se ukoče kad pas zalaje na njih, ali uzvrate i brane sebe i svoje pravo čim ostanu sami. Govori u svoje ime, odmah u sebi čujem druge pisce kako govore. Ali mislim da sam u pravu. Postoji li dobar pisac koji ima psa? Flaubert ga nije imao. Ni Rilke, koji je opisivao pse ljepše nego itko drugi, nije ga imao, pobjegao bi kad bi netko zakašljao kraj njega. Kafka nije imao psa. Hamsun nije imao psa. Sandemose nije imao psa. Tor Ulven nije imao psa. Marguerite Duras? Teško mi je to zamisliti. Ibsen, je li on imao psa? Ne. Faulkner? Mislim da je on imao. Bi li možda zbog toga trebalo ponovno razmotriti njegovo mjesto u kanonu? I Virginia Woolf je imala pse, ali samo takozvane pse za krilo, koji su premali i preslični plišanim igračkama da bi i u kome mogli izazvati strah, pa se ne računaju. Ja sam dvije godine imao psa, zbog naše najstarije kćeri, koja je htjela psa od svoje treće godine pa sam najzad popustio. Bio je beskrajno drag i beskrajno glup, a meni je nedostajalo strogosti i autoriteta da ga ičemu naučim, pa je skakao na sve strance koje bi vidio, jeo svu hranu koju bi vidio, pa i naš ručak sa stola, vukao bi povodac iz sve snage kad bismo ga šetali, kopao je rupe u travnjaku, nikad nije dokraja postao kućni pas, i bio je toliko podložan i pokoran da ga gotovo nisam mogao pogledati da ne osjetim kako u meni raste razdraženost ili čak bijes, kako to često biva kad prepoznamo svoje najmanje atraktive osobine u drugima. Nikad me nije ispuštao iz vida, trčkarao je do moje kućice za pisanje, legao bi mi pod noge dok sam radio, i ako bih slušao glazbu, katkad bi počeo tuliti, često istim tonom kao i vokal. Kad smo dobili bebu, postalo je prezahtjevno voditi računa o svemu, pas ipak mora u šetnju nekoliko puta dnevno, i morao je ići s nama svaki put kad bismo napustili kuću - postavili smo ogradu da može biti u vrtu kad nas nema kod kuće, ali nakon nekoliko mjeseci došao nam je susjed i rekao, na onaj svoj oprezan način, da je pas lajao i zavijao svaki put kad je bio sȃm svih tih tjedana - tako da sam ga na kraju dao jednoj obitelji koja voli pse i koja zna postupati s njima. Tek mi je poslije sinulo da u te dvije godine koliko smo ga imali nisam napisao ni retka proze, samo članke i eseje, i iako za to neću okriviti psa, i nikako neću tvrditi da spadam u dobre pisce, ipak mislim da je posjedovanje psa na neki način potkopalo moj književni projekt, koji je, zato što je u toliko velikoj mjeri autobiografski, nekako iscurio, na način koji nisam sasvim shvatio, ali koji je vjerojatno imao veze s tim da je karakter psa bio toliko sličan mojemu, što sam uostalom znao prije nego što sam ga nabavio, jer prvi autobiografski rukopis koji sam napisao, koji je u međuvremenu dobio naslov Argentina, a zatim Moja borba, prvobitno je nosio naslov Pas.

U: K. O. Knausgård, Ljeto (prev. Anja Majnarić, OceanMore, Zagreb, 2020.)