Ivan Minatti: Nekoga moraš voljeti

Nekoga moraš voljeti,

pa makar trave, rijeku, drvo ili kamen,

nekome moraš nasloniti ruku na rame

da se, gladna, nasiti blizine,

nekome moraš, moraš,

to je kao kruh, kao gutljaj vode,

moraš dati svoje bijele oblake,

svoje smjele ptice snova,

svoje plahe ptice nemoći,

- negdje ipak za njih postoji

gnijezdo mira i nježnosti -,

nekoga moraš voljeti,

pa makar trave, rijeku, drvo ili kamen -,

jer drvo i trave znaju za samoću

- jer svejedno koraci odlaze dalje,

iako se za tren ustave-,

jer rijeka zna za žalost

-ako se nagne sama nad svoju dubinu -,

jer kamen poznaje bol

- koliko je teških nogu

prošlo nad njegovim nijemim srcem -,

nekoga moraš voljeti,

nekoga moraš voljeti,

s nekim moraš u korak,

u isti slijed -

o, trave, rijeko, kamene, drvo,

šutljivi pratioci samotnika i čudaka,

dobra, velika bića,

koja govore samo

kada umuknu ljudi.

U: Nova slovenska lirika, prir. Radoslav Dabo i Janko Kos, prev. Radoslav Dabo (Zagreb, Konzor, 2002.).