Čopor majmuna zadovoljavao se time da poždere svu hranu na svome području, čija je veličina zavisila od geografskog položaja ili otpora susjednih čopora. On se selio s jednog mjesta na drugo i stupao u borbu da dobije novo područje hrane, ali je bio nesposoban da iz tog područja izvuče više nego što je ono od prirode davalo, osim što ga je nesvjesno đubrio svojim izmetom. [Str. 1110.]
Ukratko, životinja se samo koristi vanjskom prirodom i izaziva u njoj promjene naprosto svojim prisustvom; čovjek međutim primorava je, promjenama koje u nju unosi, da služi njegovim ciljevima, vlada njome. I to je posljednja, bitna razlika između čovjeka i ostalih životinja, i opet je rad taj koji stvara tu razliku.
Ali nemojmo da sebi odviše laskamo našim ljudskim pobjedama nad prirodom. Za svaku takvu pobjedu ona nam se osvećuje. Istina, svaka od njih ima u prvom redu one posljedice na koje smo mi računali, ali u drugom i trećem redu ona ima posve druge, nepredviđene posljedice, koje veoma često nište one prve. Ljudi koji su u Mesopotamiji, Grčkoj, Maloj Aziji i drugdje iskrčili šume da bi dobili ziratnu zemlju, nisu ni sanjali da su time položili temelje sadašnjoj pustoši tih zemalja, lišivši ih sa šumama ujedno i centara za skupljanje i zadržavanje vlage. Kad su alpiski Talijani na južnim padinama planina iskrčili jelove šume, tako brižljivo čuvane na sjevernim padinama, nisu ni slutili da su time podsjekli korijen planinskom stočarstvu na svome području; još manje su slutili da su time svojim planinskim izvorima oduzeli vodu za najveći dio godine, da bi ti izvori za vrijeme kiša mogli izlivati na ravnicu još bjesnije bujice. Ljudi koji su rasprostranili krumpir po Evropi nisu znali da sa brašnavim gomoljikama ujedno rasprostranjuju i škrofulozu. I tako nas činjenice na svakom koraku podsjećaju na to da mi nipošto ne vladamo prirodom kao što osvajač vlada tuđim narodom, kao netko tko stoji izvan prirode, - nego da svojim mesom, krvlju i mozgom njoj pripadamo i usred nje stojimo, i da se sva naša vlast nad njom sastoji u tome što nad svim ostalim stvorenjima imamo tu prednost da možemo spoznavati i pravilno primjenjivati njene zakone.
I mi, u stvari, svakim danom učimo pravilnije da razumijevamo njene zakone i da spoznajemo bliže i dalje posljedice naših zahvata u uobičajeni tok prirode. Osobito poslije ogromnih uspjeha prirodnih nauka u ovom stoljeću mi smo sve više u stanju da upoznamo, a time i savladamo i udaljenije prirodne posljedice bar uobičajenih naših produkcionih operacija. I ukoliko se više to bude dešavalo, utoliko će više i ljudi ne samo opet osjećati nego i znati svoje jedinstvo s prirodom, i utoliko će biti nemogućnija ona besmislena i protivuprirodna predodžba o nekakvoj suprotnosti između duha i materije, čovjeka i prirode, duše i tijela, koja se pojavila u Evropi poslije propasti klasične antike i koja je u kršćanstvu postigla svoj najviši razvitak. [Str. 1113.]
U: Glavni radovi Marxa i Engelsa, prir. A. Dragičević, V. Mikecin i M. Nikić (Stvarnost, Zagreb, 1979.)
Comments