Danijel Dragojević: Iz zbirke 'Cvjetni trg'

Veći dio svoga života, a to znači gotovo do neki dan, prošao mi je u odguravanju eseja Michela de Montaignea. Nedostajalo mi je u njima neko bitno zastranjenje, neka ludost po kojoj raste stablo, životinja, kristal. Vatru koju sam tražio svuda u Montaigneu nisam vidio. Danas znam (ako to nije samo govor pepela nakon vatre) da bez njegove tolerancije, njegovog svega i ničega u jednom času, dakle meteorološkog načina mišljenja, ne bi mogli rasti stablo, životinja, dijete i kristal. Misao je, kako je primijetio Cioran, isključiva, gotovo da joj život smeta. Za neki svjetonazor postoji pouzdan lakmus: jesu li u njemu moguća djeca, da li se ona čuju, vide i slute? Kod Montaignea sve je moguće, gotovo kao kod Shakespearea, i to zato što je nesigurnost potpuna, a ona pak vodi promjeni koja će nas utješiti. Solum certum nihil esse certum.

U: Danijel Dragojević, Cvjetni trg (Durieux, Zagreb, 1994.)