Bekim Sejranović: Iz 'Dnevnika jednog nomada'

U Pazinu sam najprije dva dana samo ležao, pušio, čitao, jeo, gledao televiziju, zijevao, češkao se, pa onda opet pušio. Ništa živo mi se nije dalo ni pomisliti, a kamoli uraditi. Tako je to uvijek kad nekamo netom stignem. Opravdavam tu lijenost duha i tijela time kako mi treba vremena priviknuti se na novi prostor i krajolik, malo se opustiti, skupiti snagu za nove 'radne pobjede', razraditi neki plan o tome što raditi i kako provesti tih desetak dana prije nego opet moram dalje na put.

Prođe tako i čitav tjedan u Pazinu, još uvijek ništa ne radim. Smogao sam snage jedino otići liječniku po tablete za spavanje, jer noću ne mogu zaspati. A i kako ću kad čitav dan samo ležim, čitam, pušim, razmišljam. Ne izlazim iz Kuće za pisce osim kad moram do hotela Lovac s druge strane Pazinske jame, ručati uz čašu vina. Čitam, jer jedino tako uspijevam pobjeći mislima. U meni se nabrala golema količina straha od budućnosti, stvarno više nisam znao kamo dalje. Uviđam kako mi fali dom, neka baza, krov i četiri zida među kojima ću živjeti i raditi pa onda od tamo putovati. Imati se kamo vratiti. Kad nekamo odem, znati što ću raditi tamo kamo sam otišao. I znati što ću raditi kad se vratim doma, ma gdje taj dom bio. Ovako kako danas živim više ne ide, zaključujem po tko zna koji put. To je beskonačni serijal privremenih boravaka u tuđim, pozajmljenim, ustupljenim, iznajmljenim sobama, u raznim zemljama, od danas do sutra, dan po dan, bez ikakva jasna plana i cilja.

Problem s privremenim boravcima je taj što su oni prekratki da započneš nešto ozbiljnije raditi, a predugi da bi mogao ljenčariti i čitati knjige bez grižnje savjesti.

Iz: Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada, V. B. Z., Zagreb, 2017.